20. januar 1990. godine: Slavna stranica azerbejdžanske istorije

Sejran Mirzazada, direktor Kulturno-ekonomskog Centra Azerbejdžana-Crne Gore

Godine 1990. mi je bilo jedanaest godina. Živio sam bezbrižnim životom djeteta, u selu Džangamiran, u pograničnom regionu Lerik, koji se nalazi na oko 400 km od glavnog grada Azerbejdžana, u porodici običnog učitelja. Kako kažu, gledali smo na svijet kroz prozor našeg malog sela. I zaista, naš svijet se sastojao od tog sela, mislili smo da je svijet tu gdje se nalazi domovina.

Ali se odjednom nešto dogodilo. U noći 19. na 20. januar 1990. godine. Kao da sam 19. januara uveče oči zatvorio kao jedanaestogodišnji dječak, a 20. januara otvorio kao odjednom odrastao čovjek, koji je ostavio bezbrižne dane za sobom i postao spreman da žrtvuje život u ime istine i pravde. Šta se dogodilo? Svijetlo ne gori, televizor ne radi (kasnije sam saznao da je glavna napojna jedinica televizije Azerbejdžana bila raznesena), otac pokušava da čuje nešto na radiju, koji radi na baterijama.  Želio sam da molim radio koji je do tada prašnjav ležao u ćošku da saopšti novost koju je čekao otac. Nisam znao šta on želi da čuje na radiju, ali sam vidio da je veoma uznemiren i mislio sam da ako čuje, to što hoće, onda će se smiriti i obradovati. On je pokušavao da sakrije svoju uznemirenost od nas, ali bilo je nemoguće ne vidjeti bijes i ljutnju i njegovim očima čiji razlog nisam mogao da shvatim. Nešto se dogodilo, moj otac je nešto čuo i znao.

Kada sam otišao na mjesto gdje su se obično okupljali ljudi kod nas u selu, vidio sam da su zapalili vatru i da su svi sa bijesom bacali u nju svoje članske karte komunističke partije i sovjetska obilježja koja su im dolazila pod ruke. Mi smo, takođe, bili time nadahnuti i počeli smo bacati u vatru sve što smo mogli naći, time smo se prilagođavali opštem raspoloženju i grijali od te vatre. Mnogi mladi ljudi su krijući od svojih roditelja pokušavali naći načine da odu u Baku. Nisam razumio njihovu neobjašnjivu želju da odu u glavni grad. Niko nam nije govorio šta se događa i ja sam sa svojim vršnjacima pokušavao da shvatim nešto iz usta odraslih.

Ali smo na kraju shvatili šta se desilo: te noći je totalitarni sovjetski režim izvršio krvavi teroristički napad na narod koji je protestovao protiv agresije teritorijalnog integriteta Azerbejdžana, i koji se borio za slobodu i nezavisnost. Njihov cilj je bio da se slomi volja naroda, podrije povjerenje i uništi nacionalni identitet.

U to vrijeme, jedna od svjetskih supersila – Sovjetski Savez pretrpio je period neminovnog pada. Ovo se moglo očekivati, kao i sve imperije koje podrivaju mir u svijetu, i pokušavaju da nametnu svoje interese drugim narodima i državama, prije ili kasnije, čekao je takav kraj. Zbog toga što je imperija zla, izgrađena na krvi i nasilju, morala završiti svoje postojanje krvlju i nasiljem.

Ova tragedija je bila brutalan zločinački čin propadajuće imperije zla počinjen protiv naših civila. Sovjetska armija, upotrijebivši silu protiv nenaoružanih i nevinih ljudi je, u stvari, pokazala svoje pravo lice i karakter.

Azerbejdžan u to vrijeme zbog informativne blokade, bez obzira na to koliko je pokušavao, nije uspio u tome da svijet i međunarodna zajednica čuju njegov pravedni glas. U tako teškom periodu, jutro poslije događaja u Bakuu – 21. januara 1990. godine, Hejdar Alijev, uprkos činjenici da se na vlasti nalazio sovjetski režim sa svojom represivnom mašinom, pokazao je veliku hrabrost, došavši zajedno sa članovima porodice u stalno predstavništvo Azerbejdžana u Moskvi i oštro osudivši ovu tragediju. Bilo je potrebno mnogo hrabrosti i požrtvovanja dati takvu izjavu u glavnom gradu SSSR-a.

Ovaj krvavi zločin od strane sovjetske vojske bio je nastavak i u suštini isti kao zločini počinjeni 1956. godine u Budimpešti, 1968. godine u Pragu, 1989. godine u Tbilisiju i kasnije u Viljnusu. Te noći je naš narod izgubio mučenike, ali nije bio slomljen. Te noći, imperija je počinila teroristički čin protiv svojih građana, ali nije mogla slomiti volju naroda. Naprotiv, narodno-oslobodilački pokret koji se širio je ubrzao raspad imperije i kao rezultat, ova slavna borba je dovela do obnove državne nezavisnosti Azerbejdžana 18. oktobra 1991. godine. U obnovi nezavisnosti neosporna je uloga mučenika od 20. januara.

Ali iste godine, tj. 15. oktobra 1990. godine Norveški Nobelov komitet je odlučio da dodijeli Nobelovu nagradu za mir za 1990. godinu predsjedniku Sovjetskog Saveza Mihailu Sergejeviču Gorbačovu.

Zločin, nekažnjavanje i nagrađivanje!

Kako se može razumjeti ovo: kao vrhunac nepravde, proslave, ili kao gorka realnost savremenog svijeta, u kome vladaju dvostruki standardi?

Lično, smatram da je riječ o ironiji sudbine. Makar zbog toga jer je prvi i posljednji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov u Istanbulu 1995. godine sam priznao: „Objavljivanje vanrednog stanja u Bakuu i uvođenje trupa u grad su bile moje najveće greške u mojoj političkoj aktivnosti“.

U vrijeme kada je međunarodno pravo postalo igračka, mi moramo da živimo po tim „principima“. Ja ne mogu nikoga iznenaditi ovakvim primjerima sa kojima se suočavamo s vremena na vrijeme. Čini se da čuvena izreka „Nije car zakon, već je zakon car!“ zvuči drugačije u svijetu dvostrukih standarda i pada normi međunarodnog prava i poprima novo značenje: „Zakoni nijesu za supersile, supersile su same zakon!“.

Dugo sam razmišljao o drugom problemu: kako možemo objasniti činjenicu da nenaoružani ljudi, zarad slobode i nezavisnosti držeći se za ruke idu na tenkove?! Kakvu volju mora imati čovjek koji je spreman na takav postupak?!

Odgovore na pitanja,  o kojima sam razmišljao, uspio sam naći kasnije u istoriji našeg naroda, odnosno istorijskoj sudbini. Dakle, s vremena na vrijeme, Azerbejdžan je bio podvrgavan okupaciji i invaziji velikih imperija, kao i fizičkom i moralnom genocidu. Tokom totalitarnog sovjetskog režima, desetine hiljada intelektualaca, vojnika, naučnika, pisaca, profesora, kulturnih ličnosti našeg naroda su protjerani iz svoje domovine, i slati u Sibir, Kazahstan i druga mjesta. Na hiljadu ljudi prema broju žrtava represije među bivšim sovjetskim republikama, nažalost, Azerbajdžan zauzima prvo mesto. Prema različitim izvorima, ukupno 70 hiljada ljudi je bilo pod represijom, od kojih su 29 hiljada intelektualci. U Kraljevom Parku u Podgorici podignuta je bista pjesnika i mislioca Huseina Džavida koji je bio jedna od žrtava ovih represija.

Da, činjenica je da je tokom mnogih vijekova narod Azerbejdžana ostvarivao svoju želju nacionalne nezavisnosti, po cijenu krvi patriota i hrabrih sinova. Na taj način, živjeti slobodno i nezavisno je legitimno pravo naroda, i u tom kontekstu 20. januar 1990. godine je slavna stranica u istoriji naše zemlje.